EDO MURTIĆ
Črnomelj (Slovenija) 1914. - Zagreb 1999.

Ubrzo nakon njegovog rođenja obitelj seli u Slavoniju, u Osijek, gdje su živjeli do Otonove desete godine, kada sele u Zagreb. Nakon završene realne gimnazije (1933.) upisao je Umjetničku akademiju (profesori: Maksimilijan Vanka, Omer Mujadžić, Joza Kljaković, Ljubo Babić, Marino Tartaglia, Tomislav Krizman). Na studiju se upoznao sa slikaricom Milom Kumbatović, svojom životnom suputnicom. U Omišlju na otoku Krku, rodnom kraju svoje supruge, susreo se s krčkim krajolikom i svojom budućom trajnom inspiracijom - gromačama.
Završivši Akademiju (1937.) odlazi u Pariz kao francuski stipendist, oduševljava se Cezanneom.
1938. u Zagrebu prvi put izlaže na vrlo značajnoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti.
1954. imao je prvu samostalnu izložbu u Zagrebu, izložio je sliku Primorje važnu za početak velikog ciklusa Gromače.
Narednih godina dobiva brojna priznanja istaknutih inozemnih kritičara, stiče međunarodni ugled te je definitivno uvršten u red vodećih suvremenih likovnih umjetnika.
1977. dobio je  Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, 1981. naslikao svečani zastor Narodnog kazališta I. Zajc u Rijeci, a 1999. dobiva nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za 1988. za likovnu umjetnost.
Glihine gromače nalaze se u brojnim privatnim zbirkama i muzejima u zemlji i svijetu, a zastupljen je i u antologijama svjetskog slikarstva. Gromače kao glavni motiv i inspiracija Glihin opus čine originalnim i autentičnim u kontekstu moderne umjetnosti 20. stoljeća.